Sanjam Cesto se u snovima vracam u Dervenu. I precesto. Setam tako ulicama moje drage carsije i srecem draga, poznata lica s kojima, bez glasa pricam. Mada tisina razdire mozak, ipak se savrseno razumijemo. Onako, kako smo to uvijek i cinili. I onda, sretan zbog susreta i nesretan zbog budjenja, bezuspjesno pokusavam na brzinu reci sve ono zaboravljeno, nedoreceno i propusteno, sve ono sto se, kao cemer, natalozilo ovih izgubljenih godina. Rijecima. Bez odjeka. I nista Samo jos jedno budjenje iz kosmara i povratak iz dragog grada u tudje, bijele daljine. Praznina. Pola je mene tamo ostalo. Zauvijek otislo sa onima kojih vise nema. Valjda zato, nista vise nije isto Sve se tako prokleto promijenilo, a ni mi sami nismo vise oni svoji, oni koje smo nekada poznavali. A kako bi i mogli biti? Sta je ona bez nas i sta smo mi bez nje kontam ponekad kad me uhvati sjeta ili kad pomislim na sve one prikaze i spodobe kako se pijani, prljavi i usmrdjeni, bezzivotno vuku nasim dragim ulicama. I onakvi kakvi jesu, jadni i bijedni, ulaze u nase domove, koji vise nisu nasi, ali jos manje njihovi. Znam samo jedno da sam kojim slucajem (ne daj Boze) jedan od njih puko bih. Od stida. Derventa je, bez nas, nista tek gomila nepravilno razbacanih i zapustenih kuca s cijih se prljavih prozora, s vremena na vrijeme, pomaljaju uplasene, zakrvavljene i neispavane, poluljudske oci. Nema sna u tudjem krevetu! Mozda nisu znali da se sreca ne gradi na tudjoj nesreci? Ili su mozda mislili da moze? Ili mozda nista nisu mislili? Bez nas, Derventa je jedno veliko, odvratno veliko, NISTA, a mi smo bez nje sami. Jer, sta je grad bez mladosti i bez pjesme? Sta je mladost bez Kice? I sta je pjesma bez Dinke? I sta smo uopste mi, ako to ikada zaboravimo? Bezbroj puta, ispocetka vracam isti film u glavi i pitam se, sta smo uopste trazili u tom prokletom ratu? Da smo nekoga napadali umijesto sto smo se branili, znao bih odgovor. Mada sve izgleda kristalno jasno, ipak nije. Ipak se nerijetko pitam Zasto? Za koga? I protiv koga? Mnogima je savjest nalagala da ostanu, nekima glupost a nekima strah. Ja ne znam zasto sam ostao. Mada sam mislio da znam. Mada i danas ponekad pomislim da znam. A ne znam. Sujeta mi ne dozvoljava da kazem da je glupost. Mozda je ipak savjest? No, vrijeme ce svakako dati odgovor. Kad-tad. Sigurno. I vjerovatno zato, trazeci odgovor, cesto se u snovima vracam mome gradu. I srecem tamo one kojih vise nema. Vidim Kicu kako sjedi na Harmanu, mlad, lijep, sretan i nasmijan. Mase. I pozdravlja. I cujem Dinku kako pjesmom budi, dremljivo, Derventsko jutro. I Samira kako, kao vjetar, nestaje u izmaglici prema starome mostu, u "najbrzem autu u Derventi", kojeg je oduvijek zelio. I uvijek, lijepo dotjeranog Harisa u Belu. S druge strane je sanka je Bato, kao nekada. I vidim Ekrema kako tek u prolazu kaze: "Vozdra komsija, sta se radi" i oca mu Edhema, dok ga pogledom ispraca sa kucnog praga. Sretnem i Batana za bilijarskim stolom: "Hocemo baciti jednu partiju, na pauzi sam", kaze. Raspolozen je kao i uvijek. Lutam tako Derventom i srecem ih vedre i nasmijane. S nekima zastanem na trenutak, nekima samo mahnem u znak pozdrava, a s nekima cak i pice popijem ili odigram partiju bilijara. I ne znam tada, da njih vise nema. Ili mozda, necu da znam? Svi su tu. Mario, Zlatko, Toni, Sento, Prdek, Eno, Smajo, Skelo, Zeljo, Emir, Bosko, Zaba . I mnogi, mnogi drugi s kojima se nisam stigao ni upoznati, jer kontali smo da imamo vremena. Ali vrijeme je stalo. U jednom, jedinom, prokletom trenutku prekinuo se zivot u gradu u kom smo zauvijek zeljeli zivjeti. Bilo nam je dobro i bilo nam je lijepo. Sunce nam je bilo toplije nego sto je u Australiji a snijegovi blistaviji od ovih Svedskih. Sjecam se dobro, iz nasih avlija, sirio se miris jorgovana. I imali smo one kojih vise nemamo. I oni su imali nas. Znam ja dobro da se ne zivi od proslosti, ali moze li se zivjeti bez nje? Ako zaboravimo sve ove drage ljude, ako ih se ne sjetimo i ne spomenemo ko ce se onda nas sjetiti i nas spomenuti? Mozda nasa djeca koja nece znati ni ko smo, ni sta smo ni odakle dolazimo? I dalje cemo lutati od savjesti do gluposti. I sanjati.